Trzezbor Piekutowski - Poljak koji je branio Hrvatsku

Jeste li služili vojsku prije dolaska u Hrvatsku?

Nisam, nisam želio služiti vojsku i izbjegao sam ju. Bio sam antimilitaristički nastrojen. (Zbilja čudno, zar ne? Čudan je život i ne pokorava se ustaljenim obrascima prosječnih ljudi.)

Što ste znali o Hrvatskoj prije izbijanja sukoba?

Vrlo malo o Jugoslaviji, o Hrvatskoj ništa. U Poljskoj vijesti iz Jugoslavije su bile svrstane na dnevniku u vijesti iz zemalja trećeg svijeta, tako da je to bila neka vrlo „daleka“ zemlja

Što je bio Vaš motiv, zašto ste došli u ratom zahvaćenu Hrvatsku?

Ovo pitanje zahtijevalo bi jednu psihološku analizu da se na nj smisleno može odgovoriti. Zašto uopće neki čovjek odluči se na takvo što? Kakvi su to unutarnji i vanjski, svjesni i nesvjesni motivi koji natjeraju jednu osobu na takvu odluku? To je pitanje koje sam često postavljao sam sebi, koje najviše zanima druge ljude i na koje je najteže odgovoriti. Razlog tome trebalo bi zasigurno tražiti i u nekom mom socijalno-emotivnom stanju u tadašnjem vremenu. Mnogi stranci znaju romantizirati ili idealizirati svoje razloge dolaska u rat, prikrivajući stvarne razloge i govoreći ono što druga strana ili novinari žele čuti. Koliko ljudi toliko je i njihovih osobnih razloga, sve ostalo je magla za novinare i prosječne smrtnike koje žele čuti idealne priče. Dakle, vjerski razlog nije postojao, nisam kršćanin i razlog nije bila želja pomoći katoličkoj braći u borbi protiv „zločestih“ pravoslavaca. Etničko-nacionalistički razlog također nije postojao. Niti sam imao nekog u Hrvatskoj, niti sam imao poseban osjećaj spram tog naroda, što više, nisam ni znao dobro što je to Hrvatska. Znao sam da se bori protiv komunizma za promjenu sistema, za slobodu i to je bio faktor zašto sam odabrao tu stranu, a ne suprotnu. No, svakako nije glavni motiv. Glavni motiv treba tražiti drugdje. Zbog obiteljskih problema bio sam se poprilično izgubio u gomili aktivnosti i stvari koje su me zanimale. A zanimalo me sve, od astronomije, teoretske fizike, kozmologije, elektronike, psihologije, bio sam aktivan u astronomskom društvu, odlazio u jedriličarski klub, na borilačke vještine....S vremenom zasitio sam se svega, razočarao u znanost, usporedno se to desilo s obiteljskim problemima i promjenom mjesta boravka. Opet nova škola, novo društvo koje treba iznova upoznavati. Nisam imao s tim najmanjeg problema, no zasitivši se znanosti i škole gdje se predavalo još besmislenije „znanje“, sve više zapuštao sam školu i ulazio u drugi svijet, buntovni svijet mladih supkultura. Glazba, koncerti, drugi način života, avantura zauzele su mjesto astronomiji i psihologiji. Nisam si mogao mjesta naći, nijedna avantura nije uspijevala zatomiti čemer i odagnati oblake. Tijesno mi je bilo u gradu, tijesno mi je bilo u Poljskoj, tijesno i zagušljivo svugdje. Lutao sam koncertima, gradovima, vraćao se doma, pa opet, i tako odlutao van države te kroz peripetije dospio u Hrvatsku.

NEMA GLAVNOG MOTIVA. Motiv je cjelokupno emocionalno stanje i situacija. Puno malih i velikih faktora, zamršena igra impulsa na živčanoj mreži i nedokučivi vjetrovi sudbine.
Žao mi je ako sam razočarao nekog nepostojanjem uzvišenih razloga, no istina mi je bila uvijek vrjednija od najljepših laži.

Kako je na odlazak reagirala Vaša obitelj?

Majka se šokirala, a brat nije mogao vjerovati da sam ja, koji nije volio vojsku, otišao u najprljaviji rat u Europi.

Kako ste komunicirali, jeste li se razumjeli s Hrvatima? Koliko ste brzo naučili jezik?

Kad bih znao gdje je ta vremenska točka iza koje se nalazi da je nešto naučeno, mogao bih odgovoriti na to pitanje. Bojim se da i podosta odraslih Hrvata nije još postiglo tu „točku“. Zanimao me jezik, slušao sam, ponavljao, aktivno koristio ono što sam čuo, igrao sam se jezikom, istraživao, pitao, pitao, pitao, tražio objašnjenja, čitao, čitao i čitao ne shvaćajući pola od toga. Svaki dan otkrivao sam neku novu riječ, neki novi pojam, novo značenje. Na početku bilo je dosta nesporazuma, komičnih situacija, puno smijeha. Govorio sam poljski, u čije konstrukcije ubacivao sam sve više hrvatski leksik, postepeno počeo sam mijenjati i konstrukcije i tako jezik kojim sam govorio sve više je ličio na hrvatski. Sve više sam razumio, sve više su drugi razumjeli mene. Nisam stao na toj razini, hrvatski jezik se meni jako svidio, želio sam se njime lijepo izražavati. Čitao sam lektire, hrvatske pjesnike, upisao se u klub kreativnog pisanja, pisao, pisao, pisao. I dalje učim, sebe, a ponekad poučim i pokojeg Hrvata J. Još dalje otkrivam prekrasne, skrivene oblike u ovom jeziku. ...nema točke.

Što ste osjećali prilikom prvih borbi?

Ništa. U takvim situacijama osjećaji su kobni. Oni dolaze tek kasnije. U samoj borbi film odvija se sam od sebe, svatko zna što mora napraviti i to mora učiniti najbolje kako zna, zbog svoje vlastite glave i glave svojih kolega. U takvim prilikama osjećaji se spremaju u trezor. I strah, iako postoji, mora se tamo spremiti. Jedno obezglavljeno stanje koje se MORA odigrati hladnokrvno. Tako mi je bilo prilikom prvih i svih ostalih borbi. Jednostavno mozak automatski isključi ono što je opasno za opstanak u takvoj situaciji.

Kakav je bio odnos s lokalnim stanovništvom?

Od samog početka do smirivanja sukoba lokalno stanovništvo izuzetno je cijenilo činjenicu da branim njihovu zemlju i bilo je zahvalno, sva vrata tih ljudi bila su otvorena. Odnos spram mene ocijenio bih kao ekstremno pozitivan. Tek nakon više godina od završetka rata, tu i tamo susretao sam pojedince koji su negativno, sa sumnjom gledali razloge mog dolaska ovdje. Ne optužujem ih zato jer imaju logični temelj za takvo razmišljanje.

Kako ste vi, a kako suborci doživjeli međunarodno priznanje Hrvatske?

Svi s veseljem na osječkom ratištu, u jednoj kući na gajbama s pivom.

Što ste radili nakon rata?

Počeo sam misliti.

Ostao sam u gardijskoj brigadi kao profesionalni vojnik... Otišao sam na skrb, pa u mirovinu. Razočaran u svašta, sa simptomima PTSP, otišao sam, kao Potjeh, tražiti istinu kod velebitskih vila. Ostajao sam mjesecima i živio osamljeno na Velebitu. Velebitske vile njegovale su moje rane, a stijene i bure odgovarale na moja pitanja o ljudima i životu. Vratio sam se među ljude, počeo se baviti alpinizmom, padobranstvom, puno putovao, čitao, učio, no najviše vremena sam provodio sam u prirodi. Došao sam na Cres istražiti zašto hrvatska država ne želi spasiti bjeloglave supove. Počeo sam otkrivati novi svijet za koji nisam znao da postoji, usporedno s tim dobivao sam odgovore na sva pitanja koja su me mučila. Počeo sam se baviti zaštitom prirodne i kulturno-povijesne baštine u sklopu ECCIB-a, edukacijom ljudi i prenošenjem njima poruka koje smatram važnima.